User Profile

Ma, daj... pusti!
Slavili smo more... mene već godinama šibaju vjetrovi
nizija koji ne donose miris mora, ribe i dalekih
obala... volio sam jugo (zbog smrada koji je obavijao
Pulu zimi, to nitko nije preferirao, ali meni je bilo
fest), a ni bura mi nije mrska bila - zbog osjećaja
samoće, divljine, nedostupne i nikada moguće
slobode... nisam plovio ulicama svoga grada baš tada
kada je to trebalo najvise činiti... umjesto toga ja
sam kopao rovove u svojoj glavi i duši (ipak je
umjetnost ujediniti srce i mozak), vukao se gradovima
istoka, upoznao bijedu, strah, glad, kurve, drogu,
piće, osjetio bijes jačega, naučio sam povuć se na
vrijeme, izletiti kad je nužno... učio sam ljubav,
volio, volim, future is unpredictable... novci su mi
postali prolazna i potrebna stvar...
Slavili smo more... ja već godinama, iz dana u dan
sanjam isti san... ronimo Jadranom stari, buraz i
ja... u Puli me čeka ljubav, život, more i sjaj koji
obećava... imam dugu kosu kojom se petljaju, svadjaju
i tuku bura i jugo, a meni raj... uživam u mirisu
borova, hrastova i kedrova Montezara, njupamo pinjole i
dogovaramo se gdje ćemo danas na more... pijemo pivo i
pušimo travu na Kaštelu, stara me zove na mob. i kaže
da me po glasu pozna da nisam u redu, ali i to mi se
prašta... čovjek sam od riječi i ne fali mi uspjeha,
pa se zato i mogu opustiti sa kompom na rimskom
kamenju gledajuć' Arenu... umjesto svega toga (ipak je
to bio samo san) ja sam oplakao mostove na Dunavu,
pišao po Beogradu, tukao se zbog ekavice i ijekavice,
preživio razna sranja od Niša preko Budimpešte i
Lavova do Kijeva... prešao sam u drugi svijet, u skroz
realnu bajku (skoro pa oksimoron), uništavao se
porocima i gledao druge kako umiru, spasio tudji
život, svoj pokušavam da dovedem u red...
Slavili smo more... meni se godinama iz dana u dan
stišće grlo i ostajem bez daha jer suza više nemam...
sidro mi je u srcu, a bol u glavi... ili naopačke, ne
znam više... sjetim se aerodroma i starog kako nam
maše... mati me šamara i želi da budem muško, a stari
je sve dalje i dalje... 12 godina kasnije isti
aerodrom, ista ograda, samo nema starog i mahanja,
nema majke i šamara... moja ljubav pored mene srce mi
obuzdava, a mozak tiho vibrira... meni je loše, a ona
bi sve da zna... ostajem cool, sve joj pokazujem,
pričam, imam strpljenja... na kraju se osmjelim pa
kažem:"Ovo je moj grad, moja zemlja, i ja ovdje
pripadam..." Na ulicama svoga djetinjstva prepoznajem
one koje sam očekivao, uvijek volio i nikada
zaboravio... sretan sam, u mraku pustim pokoju kap iz
oka koje ljudi, iz ne znam kojeg razloga, nazivaju
suzama... onako, tek da se zna, al' da niko ne vidi...

Slavili smo more... ja već godinama...
ma, daj, pusti...

Friends (3):

Friend of (18):